kutak-za-romanticare

Kada se sretnemo

Kada se sretnemo kroz mnogo leta na nekom mjestu,

u neko vrijeme,biće mi skoro devedeseta...I štap u ruci...

A golo tjeme šešir će da skriva...Korakom teškim prići

ću tebi i reći: -Zdravo, i ti si živa?

Gledaću da to s proleća bude, tamo oko osmog marta...

Platiću nekom da cvijeće kupi jer ja neću moći...

Poslednje,najljepše,pravo i bez škarta...

Kada te sretnem kroz mnogo leta,biće mi drago

kao prvi put,samo se nemoj uplašit' čovjeka

jer tada ću biti smežuran i žut...

Uzmi buket cvijeća i produži dalje, a ja ću ,umiren

na počinak  vječni...

Kad već nismo mogli srećno da živimo,

neka bar umremo na trenutak srećni..

                        Dušo moja ...

 

 
Dušo moja, ja ne znam više,

koliko dugo ovdje stojim,
dok gledam kako liju kiše,
pod mračnim prozorima tvojim!

Dušo moja, i kada krenem,

htjeo bih opet da se vratim,
ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati!

Ostalo s tobom da te ljubi,

kada si sama i kad je zima,
jer ja sam onaj, koji gubi,
i prije nego išta ima!

Dušo moja, k'o kaplja vode,

i ti se topiš na mom dlanu,
jer stobom dođe, a bez tebe ode,
stotinu dana u jednom danu!

Dušo moja, ti umorna si,

i bez tebe ti ležaj spremam,
na nekoj zvijezdi, što se gasi,
ja tražim svjetlost, koje nema!

Pod hladnim nebom, ispod granja,

Stavit' ćes glavu na moje grudi,
jer ja sam onaj, koji sanja,
i zato necu da te budim!

Drhtim...

 

Drhtim kad ugledam žar očiju tvojih
što k'o iskra sja,
što k'o oganj gori...

Drhtim
kad prođeš pokraj mene i mirišeš k'o ruža
i smiješ se k'o sunce,
što nam život pruža...

Drhtim...
kad sretnem pogled tvoj, što nježno razdire dušu
i nikad nije moj...

Sreo sam te mnogo puta...
Znaš... i nikad ti nisam rek'o...
(mislio sam da si ljuta)
da te volim... da te grlim i ljubim...
Oh, oprosti molim.

Ljubav... tajna koju vječno krijem.
Oprosti što kažem sada kad odlazim zauvjek...
I sa tajnom mrijem...

Kad ideš – idi!
Idi... i svuda kaži
da prava ljubav
ne leži u lažima...

Drhtim...
kad ugledam žar očiju tvojih
što k'o iskra sja,
što k'o oganj gori...

Drhtim...
Drhtim kad prođeš pokraj mene
i mirišeš k'o ruža
i smiješ se k'o sunce, što nam život pruža...

Drhtim kad sretnem pogled tvoj,
što nježno razdire dušu
i nikad nije moj...

Ladislav Prežigalo

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

...istina, kao u nekoj dalekoj srebrnoj magli. Ali divno te vidim. Na nogama ti čizme od sedam svetlosnih milja. U ruci ona lampa u koju, posle Aladina, umesto duha zatvaraš obrise večnog vremena. I čujem šapućeš: sezame. I svet se pred tobom rasklapa...(M.Antić)

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

 

Pitate šta sam?
Rođen kao
želja, dijete, pričalo, sanjar,
crven, plav, partizan, žut,
budala, ljubav,
ne mržnja

rastao sam i bio
tragač, plivač, samoubica,
izgovor, zločin, sedam riječi,
sto riječi, koliko god trebaš
riječi, pokret, nikad brz, laž,
laž zbog istine, obećanje,
drug koji sluša, muzika

sad sam
more i nebo, oblak i kiša,
dva oblaka, vjetar koji ih tjera,
prašina zaboravljenog jutra,
kupina kraj puta

nisam mržnja
ne umijem spavati
tražim što ne mogu biti
bježim od čekanja
čekam
znam

trenucima postajem
ime, broj, sjena, marihuana,
gorka voda, dobitnik, planina,
gubitnik, tišina, uspomena,
krug, riječ, kraj da bih
ostao početak,
ne mrzim

To sam
i još nekoliko sitnica.


Mehmed Begić

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

 

...a ljubio bih te noćas
znam da je nemoguće
i kažem to tek tako
da shvatiš kako mi nije svejedno
zbog onih zvijezda nad gradom
zbog vjetra nad rijekom
i zbog još puno sitnica
koje život zaboravlja
a one ostaju i lebde u zraku
i oko tebe i oko mene
kad se sretnemo
volio bih da imaš onu istu haljinu
čini mi se da je bila plava
zgužvali smo je bar deset puta
i nikad nemoj reći nešto
što bi nas moglo zaboljeti
vrijeme je na tvojoj strani
i to si mi uzela

sad ću otvoriti prozor
i viknuti volim te

grad spava

a snijeg pada

volim te

Željko Krznarić

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Pjesme su mi otrovane —

Zar bi moglo drukče biti?

Ti u cvetnu mladost moju

Uli otrov grčeviti.

Pjesme su mi otrovane —

Zar bi moglo drukče biti?

U srcu mi mnogo zmija,

među njima draga i ti. H. Hajne

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

 

 

Daj da ti pročitam iz knjige kreposti
Glavu o praštanju i plemenitosti:
 
Ko te bez milosti u srce udari,
Kao štedar rudnik zlatom ga obdari!

Nemoj biti tvrđi od stabla s` zasenom
Pospi plodom onog ko gađa kamenom!
 
Od školjke nauči plemenitost pravu:
Sipa biser onom ko joj seče glavu!

Hafiz

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ 

Ruke tvoje i moje

 

Ruke su dvije molitve što ištu svoje nebo
To su dvije prijetnje što traže svoga boga.
One su dva druga što često idu u raskorak
Ruke su dva duga pitanja koja
Nemaju kome da se
Povjere.
Ruke bez ruku su siromasi ubogi
Prebacimo ruke s dvije suprotne obale
Njihova sjena u ogledalu voda biće
Virovima radost,
Prebacimo dlanove, prebacimo prste, prebacimo jagodice.

Za most čvršći od stakla, od cementa, od čelika.

Neka preko njega prelaze
Bez ikakve carine
Dragocjenosti

Daha
Pogleda
Poljubaca
I onih krhkih riječi koje se
Mogu reći
Šapatom
Samo.

Mak Dizdar

 

Ljudska je duša
Slična vodi;
S neba silazi,
K nebu se penje,
I opet dolje
Na zemlju mora
U vječnoj mijeni.

Teče s visoke,
Strme hridi
Čisti mlaz;
Tad pršti ljupko
U oblačnom valu
Spram glatke stijene
I, lako dočekan,
Prozračan, struji
Tiho sumoreći
U daljinu.
Strše li grebeni
U susret slapu,
Pjeni se srdito
S kama na kam
U ponor.

U plitkom koritu
Sulja se travnjakom
A u mirnu jezeru
Pasu svoj lik
Sva sazvežđa.

Vjetar je ljupki
Ljubavnik vala;
Vjetar s dna miješa
Zapjenjene vale.

Dušo covječja,
Kako si slična vodi!
Sudbo covječja,
Kako si slična vjetru!

Johan Wolfgang Gete

 
Zaboravit ćemo ga, srce,
Noćas, ti i ja!
Ti toplinu smetni s uma
Ja svjetlo što mi da.   

Kad molitvu okočaš, reci
Da pamet zatamnim.
Požuri! Ako kasno dođeš,
U mislima bit ću s njim. 

Emili Dikinson 

BEZIMENOJ

 

 Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rđom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla.Plava.
Tako je teško kada stvari šute
i kad se miješa prošlost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.

Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?

Gustav Krklec

+

Uzmi osmijeh i

daruj ga onome ko ga nikad nije imao.

Uzmi zraku sunca i

učini da odleti onamo gdje vlada noć.

Otkrij izvor i

okupaj onoga ko živi u blatu.

Uzmi suzu i

položi je na lice onoga ko nikad nije plakao.

Uzmi hrabrost i

stavi je u dušu onoga ko se ne smije boriti.

Otkrij život i

pripovijedaj o njemu onome ko ga ne može shvatiti.

Uzmi nadu i

živi u njezinu svjetlu.

Uzmi dobrotu i

daruj je onome ko ne zna darivati.

Otkrij ljubav i

pokaži je čitavom svijetu.

 Mahatma Gandi

 

 

Spontana ljubav

Ne stavljaj svoju ljubav na zlatarsku vagu. Nemoj početi vagati koliko ćeš dati, i mjeriti dokle ćeš ići. Tvoja ljubav neka bude spontana.

Izvagana i izmjerena ljubav nije nikakva ljubav.

To je računica. Takva ljubav ne veseli. S njome nećeš biti sretan. Nepokretan i ravnodušan samo životariš, dani prolaze kao spor putnički voz.

U tvojoj unutrašnjosti nikada neće biti toplo.

Ti nikada nećeš imati volje ni da zapjevaš, ni da zaigraš.

Spontana ljubav je nešto fantastično. Spontana ljubav prema tvome mužu, tvojoj ženi, prema ljudima u blizini, u tvojoj okolini. Prema nekome tko trpi; prema nekome tko stoji na rubu. Spontana ljubav: po njoj tek postaješ čovjek.

 Tvoje bogatstvo nije u onome što imaš, nisu materijalna dobra koja posjeduješ, nego ono u čemu uživaš. Ako se možeš radovati cvijetu, smiješku, dječjoj igri, ti si bogatiji i sretniji od milijunaša. Spontana ljubav prema ljudima i stvarima koje te okružuju, to je tvoje najveće bogatstvo. Tada se možeš odreći mnogo toga.

Phil Bosmans

 

NE SMJEŠI SE TAKO

Ne smješi se tako, srce mi ne zebe.
jer ja ljubim drugu,a ne više tebe.

Znadeš ti i sama, slučajno sam prošo
i ne gledam tebe, nisam tebi došo.

Prošao sam tuda, srcu je svejedno-
virnuo sam, usput, kroz okance jedno.

Jesenjin

 

ŠTO JE PROŠLO – NEĆE SE VRATITI

Tu noć svežu vratiti neću moći,
Neću videt dragu svoju, čio,
Nit čut’ pesmu sreće u samoći
Koju slavuj u bašti je vio.

Ni prolećna ta noć da se stani,
„Stoj, vrati se“ – zar njoj, iz prsiju!
Nastadoše i jesenji dani
Kada kiše beskonačno liju.

Draga čvrstim snom u grobu spava,
S njom u grud’ma i ljubav počiva,
Razbudit je neće ni mećava
Iz sna tvrdog, da krv struji živa.

I slavuja pesma presta rana,
Preko mora on odlete živo,
I zvuci su sada bez elana
Sa kojim je noću priželjkivo.

I radosti odleteše drage,
Čim osetih da ih život sprema.
Sad u duši čuvstva su bez snage,
Što je prošlo – povratka mu nema.
Jesenjin

 

Noć tajanstva

Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?

U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.

Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmjeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.

D.Cesarić

 

O glupo srce

O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
tek prosjak se kobi sjeća...
O,glupo srce, ne tuci!

Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,
i plač i smijeh odjednom:
dok neki vječito jeca,
radost je suđena jednom.
O glupo srce, ne tuci!

Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.

Možda će i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci

Jesenjin

Kada mi nedostaješ

Mislim tudje misli

 Kradem svoje vreme

Provlačim ga

 Izmedju oblaka,i snova,

Daljine i snega...

 Kada poželim

Da ti nedostajem

Odsanjam pesmu

Zatvorim oči

 I na kaldrmi zamislim

Cvet beli. Kada te nema

Jer tako hoću

 Zaledim osmeh

U sebi kažem ime

Udahnem duboko

 I pomislim

Tako mi nedostaješ... (M.Antic)

  

Moje su srce sahranili ljudi
U svakom oku ja vidim mu grob
Hladan mi kamen ispuni grudi
Da gledam muke grobara svog.

Ja nosim rane što krvare vječno
I prezir što se u meni koprca
O noći, čuvaj mi otrovne misli
I slike leša mog zaklanog srca.

Još mržnja mojom dušom korača
I para me sporo k'o oštrica mača
U mrtvoj tišini, gusta i slana
Izvire mudrost iz svih mojih rana.

"Ne mogu na ovom mjestu da sakrijem uzdah.
Ima dana kada me obuzima osjećanje,
Crnje nego najcrnja melanholija -
prezir prema ljudima!"

Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.

Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom "Ko je ko"

Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijeće u vazi.

Tvoje oči su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi...
Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.

Već ništa u mom životu nije bilo važno tako kao ti.

Već sve oko mene je bilo samo dio opšteg mita o tebi.

Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.

Već sve je znalo da ćeš doći.

S nebom pločnici već su se u život kladili da si tu negdje.

Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.

Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.

Izet Sarajlić

 

ŽELJA

Kad bih imao jednu malu, malenu kućicu.
Kad bih u noj imao jedan mali tepih
I kad bi sve to bilo moje.

Stol, mastilo, polica
I na prozorima moje zavjese.
I na polici kad bih imao svoje knjige.

Kad bih imao jednu malu, malenu kuću
I u njoj ženu koja bi me bez para voljela…
I kad bi ta žena bila moja.

Ma gdje i u ma kom mjestu bilo,
Kad bih malu, malenu kuću našao,
Dovoljan bi bio jedan mali tepih,
Dovoljan, pa čak i suvišan.

Ma gdje, u ma kom gradu bilo,
Bilo bi dovoljno da imam policu i svoje knjige,
Ženu koja me ne voli zbog para,
To bi bilo dosta, čak i suviše
Dževdet Kudret Solak

Kad me pitaš zašto te volim 
I tvoje se lijepe obrve namršte 
i osmjeh ti vidim na licu 
kao da se duga poslije kiše rasprostrla po tebi 
i u svakome oku po jednu pticu 
ugledam, odjednom bez ikakvog straha. 
Kad me pitaš zašto te volim 
ja pomislim na oceane tople i hladne... 
na sunce koje se rađa svakoga dana 
i znam da sve to počinje 
ovdje sa tvoga dlana... 
i volim te kažem 
a ne znam ti reći 
jer nisam još bio nadohvat sreći 
kakvu si donijela sa sobom. 
I miču ti se usne 
o kako slatko i kako toplo... 
ljubavi moja 
kad me pitaš zašto te volim 
ja kažem da volim 
jer postojiš i brojiš sve dane 
jer ti duša bremenita dobrotom 
ljubavlju plane... 
i znam da te volim 
jer boli kad te nema 
jer srce je moje na tvome tijelu 
moj je život tvoja najljepša priča 
i kažem ti volim. 
U meni stanuješ i ne dam da odeš 
kad me pitaš zašto te volim 
pogledaj samo u moj pogled sneni 
tu svi tvoji odgovori žive... 
uvijek ih možeš naći kad želiš 
i kad kiša zamuti rijeke i oči 
znaš ti moje milo 
u moju ljubav samo ti ćeš moći... 

Željko Krznarić

 
 
Moje veliko slovo

Ti si jedno veliko slovo
u mom životu
neoprostivo i nedužno
namjerno i slučajno
ti si sve
i noćas ja se odjednom sjetim kiše
koja je pala tog popodneva
sjetim se tvojih očiju
iz kojih nisam izlazio
pet sati i nekoliko minuta
a za to vrijeme svijet se okretao
i ništa nije stajalo
druga smjena je radila neumorno
netko je u tom trenutku ljubio
i umiralo se u tih pet sati
i nekoliko minuta
a mi smo dijelili sudbinu ruže
ja s tvojim imenom na usni
i ti sa mnom
kisa je padala tog popodneva
znam to sigurno
jer na tvom licu je zasjala jedna kap
poput bisera
i trave su sanjale o nama
ti si jedno veliko slovo u mom životu
i samo sam tebe učio
kako se pobjedjuje ravnodušnost
govorio sam ti lijepo
a ustvari
ponekad sam pomislio kako bi bilo
raskopčati tvoju košulju
i ljubiti te dugo
tako dugo dok kiša ne prestane
ti si moje veliko slovo
veliko poglavlje jednog popodneva
i malo večernje tame
ti si zvijezda lutajuća
koja mi se seli iz oka u oko
pa sjetiš li se kako smo izašli
iz te kiše sretni
moje veliko slovo.
Željko Krznarić

  

NOĆ                 

Noć je nijema,
Tebe nema,
    Nema sanka mog;
Duh se bori,
Jad ga mori
    Al' ne čuje Bog...

Čelo stisnem,
Ciknem, vrisnem,
    Zovem sreću, spas:
Gluho doba
S pusta groba
    Javlja mi se sovin glas.

Zv'jezde sjaju, -
U mom kraju
    Samo golem mrak,
Samo katkad tvoja slika
Što ozari mučenika
    K'o mogilu varljiv zrak

 

 

 

VALCER KIŠE


Žureć pred kišom,
pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.

Nad nama su se
kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.

Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se čulo
u svakom kutu
naših tijela.

Možda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,

al valcer poče...

I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.
E. Kišević

 

STO SAM JA SEBI


Mene zapravo
najmanje ima
kad sam u svemu
kad sam u svima.

Samo kad sam sam
ja znam da jesam
I svemir ovaj
biva mi tijesan.

Ovako jedan
Od sebe sam više:
I zrak sam
i onaj koji diše.

Pa ipak me nešto
vuče i tišti;
Da se razbijem
da se sništim.

Što sam ja sebi?
Ništa u svemu?
Ili sam sve
u ničemu?
Enes Kišević

 

SAMO ZA ONU KOJU VOLIM

Probudila si u meni davno odsanjane snove,
digla me iz beznađa u koje sam potunuo,
otvorila očima neke vidike sasvim nove,
prodrmala duh, kojim već sam bio klonuo.

Pa kako da te ne volim, kako da te ne ljubim,
kad moje si sivilo pretvorila u boje,
kako ja zbog tebe pamet da ne gubim,
kad si moja sreća, duša i srce moje.

Podigla me s' dna na koje sam se spustio,
na mom licu ocrtala radosnice bore,
tvoju sam iskrenost u svoje srce pustio,
ispunila si moj život, sve moje pore.

Pa kako da te ne volim, kako da te ne sanjam,
kako da se ne setim tvojih šaputanja,
tvojoj se veri u mene, ponizno ja klanjam,
da me opet vratiš sa puteva lutanja.

Poklanjam ti sebe i sve svoje snove,
zaslužuješ ljubav i ja ti je dajem,
za neke dane buduće, neke noći nove,
zauvek sa tobom, veran ti ostajem


Daj mi nebo cijelo, zemlju cjelu

Ne, ja neću ni od čega polovinu!
Daj mi nebo cjelo, zemlju cjelu
i more i rijeku i gorsku lavinu.
Ne, ja neću nikakvu podjelu!

Ne, ni život ne želim u djelu.
Neka mi se sve svali na pleća!
Ja i tugu želim cjelu,
kao što želim da je cjela sreća.

Pola hoću samo od jastuka
na kom leži, kraj lijepog ti lica,
od prstena sjajna, tvoja ruka
sjajna kao zvjezda padalica.

Jevgenij Jevtušenko

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema -
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

 
AKO SE NIKAD NISMO VOLJELI

ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu
ova kiša u prvoj slici buđenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek

ako se nikad nismo voljeli
onda je čudno to zbivanje života
u magli i sjenama dana prevarenih
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojiš
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim očima
stišaju bitke
i sve postane zaborav
i kad ti vjerujem
onda znam da ono što smo živjeli
jedino ljubav može značiti


Zeljko Krznaric

 

VOLIM VAS

Ponekad se zaista zamislim,
kako lako mogu da zavolim...
i one koje ne poznajem lično
i one koje znam u dušu, odlično...

Mnoge ljude sa stranica ovih
kao da sam negde već srela...
duše su nam se spojile lako
i mnogo sam ih zavolela...

Dok sedim tako i pesme pišem
misli mi lutaju negde daleko...
,,ceo svet je moj i svi su mi braća'',
ovde je neko tako lepo reko'...

Toliko lepih misli i reči
i sve stavljene na jedno mesto!
Mnoge bih volela da imam kraj sebe
i kafe da ispijamo, često...

Jutros sam tako nešto setna...
dan je predamnom, lep i novi,
volela bih da ga podelim sa vama
eh, kada to ne bi bili samo snovi!...

 

Samoća je uvek poput kiše.
U večeri iz mora se diže,
iz ravnica pustih i dalekih stiže,
ide u nebo gde je uvek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada pre nego svetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
i kad se tela što nisu ništa našla,
razočarano dele puna more,
i kada ljudi što od mržnje gore,
u postelji jednoj moraju da noće.

Tada dolaze valovi samoće...

Rainer Maria Rilke

 http://img117.imageshack.us/img117/4844/samwn7.jpg

Da sam te ukrao 
i legao pored tebe 
da li bi ljeto zamirisalo 
kao što tvoja kosa miriše 
da li bi pisalo u mojim pjesmama 
ono što sad ne piše 
kad sam žedan tvojih uspomena 
tvojih godina prije mene 
ljubomoran na sve one 
koji su s tobom dijelili 
sve ono što nisam ja 
da sam te ukrao 
i legao pored tebe 
i ljubio tvoje lijepe prste 
tebe bih isto napravio 
od ljubavi čvrste 
nježnu 
s nebom u očima 
da me pratiš 
i vratiš s neba do sebe 
da sam te ukrao 
možda ne bih imao ništa 
ali bih imao tebe

 

SVA SU MOJA PROLJEĆA U MENI

Kada voliš, svijet ti je na dlanu
i daljine na plovidbu zovu
i sve riječi u jednu riječ stanu
u snovima slutiš ljubav novu.

Kada voliš, vode mirno teku
i nebo je kao suza čisto,
stare rane više nas ne peku
i dana za danom ništa nije isto.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni
i kad dođu duge hladne kiše
i kada prvo lišće zarumeni
ja te volim svakog trena više.

Sva su moja proljeća u meni
kad se zima svome bliži kraju
i kada prva grana zazeleni
sva su moja proljeća u meni.

Kada voliš, sjajnije su oči,
toplije su, vrelije su usne,
putnik nađe put u svakoj noći
sretan kao dijete koje usne.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni

Željko Sabol

 

Raščešljane kose i bosa je bila,
sedeć', bosonoga, uz te trske mlade:
dok prolazah tuda mišljah da je vila,
i rekoh: "Hoćeš li doći u livade?"

Podiže na mene svoj pogled oholi
što osta lepoti da na slavlje sjeća,
i rekoh:" Hoćeš li, dob je kad se voli,
hoćeš li u setnju pod senkom drveća?"

Brisala je stope kraj reke u travi:
kad po drugi put zagleda se u me
u nestašnoj djevi misao se javi,
Oh! kako pevahu ptice udno šume!

Kako voda blago ljubljaše obalu!
Ugledah u trsci zelenoj i punoj
devojčicu srećnu, divlju, ustreptalu,
s kosom u očima, i s osmehom u njoj

Viktor Igo

 

Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...

Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!

Aleksa Šantić

 

Golubovi prvi lete preko luka.
Ne znam šta je, srce s njima bi mi htjelo!
Kao da me davnih dana jutro srelo,
Kad sam trčao majci raširenih ruka

I padao joj glavom u krilo i meku
Ljubio joj ruku... Sav treptim ko prutke
Jasike, i hodim putanjom uz rijeku,
I gledam na njene srebrne svijutke.

Jutros, kao i ti, lijepa rijeko čista,
I moja sva duša žubori i blista,
Razlijeva se, raste, i hučno koleba...

Gle, vrelo joj biva sve šire i veće,
I u njezinijem dubinama sreće
Ogleda se zora i plav šator neba.
Aleksa Santić

 

U ljude upisuj druženja,
al nikad srca oluju.

Ljudi te pažljivo slušaju,
al samo svoj glas čuju.

Zato im što manje kaži.
Ljudi su tek onda ljudi

kad im se ništa ne traži,
a mnogo im se nudi.

Ljudi su čudne biljke.
Kad rastu - u sebe siđu.

Sretnu se. Pa se raziđu.
Ili se mimoiđu.
Miroslav Antic

 

DA SAM ONAJ TIHI LAHOR

Da sam onaj tihi lahor,
Što u sabah puše
I omamni miris krade
S katmera i ruže:

Svake zore ja bih tebi -
Svom najdražem cv'jetu...
S tvoje kose mirise bih
Nosio po sv'jetu.

O tebi bih svakom pričo,
Nek taj svijet znade:
Kakvih draži, kakvih čari
Naš Istok imade!

Musa Ćazim Ćatic



S Tobom pjesma svaka
smisao dublji ima,
i svaka priča ...
svoj sretan kraj.

Ti znaš da ljude voliš,
ti znaš, osmjeh da vratiš,
a kad boli dugo,
dugo da patiš.

S Tobom je istina
samo jedna
i put jedan je samo
koji do vječnosti vodi,
to staza je ljubavi,
s Tobom ona je,
put ka slobodi.
Kada čovjek dublje zagleda u dušu svijeta
lako shvati da na svijetu uvijek postoji
jedna osoba koja čeka onu drugu,
bilo to nasred neke pustinje
ili nasred nekog velikog grada...
I kada se te osobe sretnu
i njihovi pogledi se ukrste,
sva prošlost i sva buducnost
gube svaki značaj...
i samo postoji taj trenutak..."
(Paulo Koeljo - Alhemicar)

 

Čežnja


 Sanjam da ćeš doći
 jer mirišu noći, a drveće lista
 i novo se cveće svakog jutra rodi,
 jer osmesi ljupki igraju po vodi
 i prolećnim nebom što od sreće blista.
 
Jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove,
svu prirodu Gospod za tvoj doček kiti.
 Cveće, vode, magle, jablanovi viti,
 sve okolo mene čeka te i zove.

 Dođi! Snovi moji u gustome roju
Tebi lete. Dođi, zbog tebe se pati!
 Dođi! Sve kraj mene osmeh će ti dati
 i u svemu čežnju osetićeš moju.
 D. Maksimović
ć

 
 
Ruža nije lijepa, ako uz cvetove njene
nema umilnog lica drage, voljene žene.
Bez opojna pića, bez dobrog starog vina
ni proleće ne vredi ni njegova milina.
I nebo ti je pusto, i sva je bašta pusta
ako nema poljupca s toplih, rumenih usta.
I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari
nego gledati dragu kad se u licu žari
kada se u njoj tajno ljubavna vatra budi,
a ne brati poljupce, ne milovati joj grudi.
I ples vitkog čempresa i umilnost ruže,
ako nema ljubavi, što mogu da ti pruže?
I sva svetlost uma, pa i mudrost sama,
bez svetlosti ljubavi nisu nego tama.
Divna je lepota pesme, ruže, vina,
no kad nema žene sve je to praznina.
Hafiz

 Sve je odvec tužno

Sve je odveć tužno
da bi bilo ružno,
i to što smo slabi
i lako ranjivi,
i to što smo tako
nesigurno živi,
i to lisje
koje
padat ne prestaje...

Sve je to lijepo,
pa kakvo je da je,
jer drugo nam
ništa
ne ostaje.

 
 
Slutnje

Mada je oko mene proleće
i duše cvate u nadu;
kroz mene se kradu
slutnje zle:
čega me strah? Dogodiće se sve
i - boleće.
I niko mi ne može pomoći,
jer to se neće zbiti
po danu, niti
u vrtu kom;
već negde u srcu mom,
po noći.

D. M.

 

Tugovanka

O svete, živote, o dani –
Moji su koraci već odbrojani,
Drhte mi noge koje snažne biše –
Kad ćete mi doći opet nasmejani?
O, nikad, nikada više.

Moje su noći i moji su dani
Bezradosni, teški, tugom umotani;
Proleća i leta, snegovi i kiše
Bol u srcu bude, a život razdragani –
O, nikad, nikada više.
P.B. Shelley

 

Kad budem mrtva

Kad budem mrtva, ljubavi moja,
Ti tužne pjesme mi ne poj,
Ni ruže ni senovito kipar drvo
Više glave saditi mi nemoj.
Nek’ se trava nada mnom zeleni,
Mokra od kapi rose i kiše;
Ako hoćeš, ti misli o meni;
Ako nećeš, ne sjećaj se više.

Hlad od kipra neću tad osećati,
Za kišu i ruže tada neću znati,
Ni poj slavuja na kiprovoj grani
Čuti neću tužni k’o da i on pati.
Samo dok sanjam u vječnoj tami,
U kojoj se jutra nikad ne zlate,
Možda ću te rado zaboravu dati,
A možda ću rado misliti na te.

Kristina Roseti

 

Zasto se meni javljaš tajno
kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
golemu tugu i jad skriva?
Zašto me kroz noć staneš zvati
i šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati
o, ja sam pusto pepelište ...
Sve što sam imo ja sam dao
nevjero hladna ljubavi moje,
sve što sam svojim blagom zvao
mladost i oganj duše svoje ....
Pa zašto meni stupaš snova
šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
što nekad na te ruže baca ....
Pusti me, pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane
sve dok mi srce ne izgori,
sve dok mi duša ne izdahne ....

 
 
 
IZ KOJEG SI TI SVIJETA

Iz kojeg svijeta dolaziš
zašto nisi kao i sve druge žene
koje prođu kao sjene
čija se ni imena ne pamte
čiji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom.
Iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomiš na dijelove
i noći mi pretvaraš u dane.
Koja si ti žena
kad mi pola života u tebe stane
zbog koje žalim
sve ovo što prebrzo ide
što su jeseni bliže
i što mi se suze vide prvi puta.
Jedino si s neba mogla doći
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam.

Iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosiš taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim.
Zeljko Krznarić

 

 

 Sigurna smrt je, al' sat njen nije,
život je kratak, ostaje ga malo
prijatan je oku, samo nije stalo
do njega duši, kad hoće da mrije.

Svijet je slijep, a djela mu ružna
potiskuje u kraj plemenite čine
zgrušeno je svijetlo,s njim hrabrosti ine.
likuje lažno, istina je tužna.

Sta li se, Bože, u čekanju zbiva,
oklijevanje je neprilično za nas,
kida se nada, duša smrtna biva.

Čemu si obećao to svijetlo u slavi,
kad nenadno smrt naidje na nas
i gdje nas nadje tu nas zaustavi ?

M. Buonarroti

 

 

Lome grane trešnje rane
veče miriše
samo moje ludo srce za njom uzdiše

 gdje god pođem , gdje god dođem
ja sam suvišan izgubljen sam kao dijete
izgubljen i sam.

Lome grane trešnje rane zvijezde padaju
neke rane uspomene bol mi zadaju
nema mjesta gdje bih mog'o da se umirim
i sa subinom da se pomirim

Daj natoči ove noći jednu času otrova
ona me je ostavila
ona me zaboravila
ne mogu da prebolim ja

 

 Slika

Ja ne znam kako je
kad srce miruje,moje se raspada
kad te dodiruje.
Ja ne bih mogao zivjeti bez tebe,
ja bih zalutao da nisi kraj mene.
 
Ja nikad ne pijem za stare ljubavi
ja pijem za tebe ostani kraj mene
neka se sjećaju meni to ne treba
ti si mi dovoljna ti si mi jedina.

Malo se popilo pa se zaružilo,
zbog davnih ljubavi sve se rastužilo,
ja se i ne sjećam
nije to za mene
tješim ih pomalo i mislim na tebe

 

Dušu sam potrošio,
zbog toga ne žalim
Sve sam svoje prošao
bezbroj prečica do sna
bezbroj slijepih ulica

Srce se umorilo
i ne znam šta ću s njim
U šta sam se pretvorio
Sretan ili nesretan,
ja samo jedno znam:

Nju da sam ženio
ne bih tako uvenuo
Starim ja, a u ljubav vjere nemam
Svoju djecu sam sanjao
njenim ih imenom nazvao
Starim ja, a u ljubav vjere nemam

I ja ću noćas leptir postati
a ti za mnom nećeš suzu pustiti
 
Gdje mi duša spava
nikad nećeš saznati
pokrit će me, draga, žuto lišće ljubavi

I ja ću noćas leptir postati
a ti za mnom nećeš svijeću paliti

Gdje mi duša spava
nikad nećeš saznati
pokrit će me, draga, žuto lišće ljubavi

I ja cu noćas k nebu letjeti
a ti za mnom nećes ruke sklopiti

 

Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.

 

Na zlo sam odavno vec okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad ćutim slabim,
kao od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim
glavu
ne znajući kud bih sa očima.

E.Kišević

 

Čuvajte ljubav u srcu.
Život bez nje mračni je vrt bez sunca,
s mrtvim i osušenim cvijećem.
Svijest da volimo i da smo voljeni
unosi toplinu i bogatstvo u život kao ništa drugo na svijetu.
(Oscar Wilde)

 


PREDOSEĆANJE

Poznala sam te kad sneg se topi
topi,i duva vetar mlak
blizina proleća dušu mi opi,
opi, pa žudno udisah zrak.

S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom,
i znadoh da ćeš biti mi drag
drag u životu celom.
Poznala sam te u zvonak dan
dan pijan,svež i mek. 
činio  mi se već davno znan,
znan kad te poznadoh tek

S neznošću gledah stopa ti trag
trag na snegu belom
i znadoh da ćeš biti mi drag
drag u životu celom

Poznala sam te kad kopni led
led,dok se budi proletnji dah
kad dan je čas rumen,čas setan, bled,
kad sretno se i tužno u isti mah.

S neznošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom

 
Ne bih mijenjao tuge srca moga za radosti koje osjećaju mnogi. Niti bih suze, koje pečal u svakom dijelu moga bića izaziva, pretvorio u smijeh. Želim da moj život ostane jedna suza i jedan osmijeh.
Suza da pročisti moje srce i pruži mi razumijevanje životnih tajni i skritih stvari. Osmijeh da me učini bližim mojoj braći i da simboliše moje veličanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca, osmijeh da bude znak moje radosti što postojim.
Radije bih da skončam žudeći i čeznući nego da živim u očajanju i beznađu.
Želim da glad za ljubavlju i lijepotom bude u temeljima duše moje jer vidjeo sam da su ti najnesrećniji od svih ljudi. Čuo sam uzdahe onih koji čeznu i žude i to je najprijatnija od svih melodija.
Kako se primiče veče, cvijet zatvara svoje latice i tone u san, grleći svoje čežnje. Kako se bliži jutro cvijet otvara usne da susretne sunčev poljubac.
Život cvijeta je satkan od žudnje i zadovoljstva....
Jedne suze i jednog osmijeha.....
H.Džibran

 

Ponekad mi se čini da sam umoran,
umoran od života,
od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.

Ponekad mi se čini da je tamno
i hladno oko mene
i da samo ti čuvas nešto
nalik toplini.

Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više
Šećer od soli, smijem se kad ne treba.
Čudnovato je kako čovjek može biti
bespomoćan, ako je ostavljen.

Neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam pošao.
Pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.

Ponekad mi se čini da te nalazim
pošto sam izgubio
gotovo sve što je bilo važno,
mislim, za mene.
To su obične stvari, ali ne one,
te obične stvari,
ja živim s njima svakog dana
i one me nalaze.

Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
i da šutim satima, kao drvo.
O čemu? Ne znam. Djetinjaste misli
o ljubavi. I o tome da me ti voliš
.

To ce proći, znam. Uvijek prolazi;
rekao je prijatelj, i zaplakao.
I on ima svoju nevolju, jednako običnu,
ni on ne razlikuje šećer od soli.

Zvonimir Golob 

 

Breza na mesečini

Ja nisam tvoga kova
tebi se samo čini
nisam iz tvojih snova
breza na mesečini

Ti želiš da se vratim
u tvoju ljubav setnu
da tvoju dušu shvatim
i da me čuvas sretnu

Ne treba meni nežnost
ni tvojih reči svila
zar mogu da se vratim
gde nikad nisam ni bila

D.Trifunović 

 

Poezija vode - Zdenko Jelčić

Ispričat' ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.

Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nečim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode.

Od mene samo sjećanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, čudna poezija kapi.

Dlanovi neba padaju sve niže
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i stara pjesma starih okeana.

Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava

i čudna, čudna poezija kiše

 

DAME BIRAJU

Gledao sam je..
da joj se mutilo u glavi
a oči joj kao od stakla
pogled se gubi i plavi
osećam da bi me dotakla,
ali ja sam birao druge...

Pričao sam

mogla je da me čuje
da se ubije, da se otruje
da mi baca poglede duge,
ali ja sam birao druge...

A onda -

stade muzika i pamet mi stade
samo čuh na kraju:
Sad dame biraju.

Mogao sam da se bacim
s mosta u Savu
da se kajem
da gubim glavu
da umrem od tuge

Ona je birala druge.

 

Danas

Danas bih mogao...
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otići daleko...puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.
Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca i dotaći zlatnu ribicu za sreću.
Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!
Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
sto ga tamo daleko
na tvoje čelo
smješta povjetarac
ušuljavši se između zavjesa
nošen mojom željom...
i srebrnom trakom mjeseca

J.L.Borhes

 

USAMLJENIKOVA PESMA

Znam, kao nepoznati u luku brod
zalutala je moja duša u ove strane.
Znam da nikome ovde nisam rod,
da je trebalo da živim u druge dane.
Znam da sam tanki ptičiji glas
koji se jedva iz daljine čuje.
Znam da sam trošni biljke stas,
povijan vetrovima oluje.
Da nisam donela nikakvu novu vest,
da ništa veliko svetu neću reći,
da sve su reči moje samo ispovest,
ljudska, tužna.
Ali niko na zemlji nije kao ja
razumeo božje beskonačno delo,
niko toliko šetao dok mesec sja
ni toliko slušao lišće svelo.
Niko nije voleo tako neke sitne stvorove
ni prostrana nebeska krila,
niko osluškivao tako nepobidne zakone božije,
samo sam ja bila
stanovnik šuma i saputnik mrava,
znala potoka i vetrova smer,
znala o čemu sanja livadska trava
i šta oseća u grmu skrivena zver.
O znam, ostaću sasvim nepoznata
novom vremenu i novome kraju,
ali mene poznaju sva nebeska blaga
oblaci i bube i šume mene znaju.
Potomstvu svome ispričaće laste
da sam proleće pesmom predskazivala
i da sam uvek kad suton poraste
na usamljenim stazama snivala.
Reke će moju sliku u sva mora razneti
i u sva jezera neznana,
ptice će moju pesmu s mladog bora pevati
kad mene ne bude jednoga dana.
D. Maksimović

 

Život ne znači ništa ako ga s nekim ne deliš
 uz vedra jutra,
 i hladne noći,
 uz divne dane, mećave, i neke kiše.

 Život ne znači ništa ako ga s nekim ne deliš,
 ako ne možeš toplo i ružno jednako
 da mu kažeš;
 sam teško možeš i da se veseliš,
 a samom sebi nikada
  nećeš uzeti da pišeš.

  Šta će ti radost ako je u sebi sakrivaš
  potajno pa ti se iznutra ruga,
  zar misliš da si velik,
  d svih veći
  što si shvatio da se u samoći
  može najbolje podneti tuga.

  Život ne znači ništa
  
ako ga s nekim ne deliš,
  ako pored sebe nemaš svojega druga
.

 Tomislav Rakočević

 

Sa mnom je gotovo bilo onoga trena
kad sam rekao
Nemoj
A ti si htela i htela

A ja sam pitao
Zašto
A ti si rekla
Zato zato i zato
jer tako čini žena

Ti si najbolja od svih
kojima sam želeo da kažem
to što govorim tebi

Suviše znam o sebi i o svemu
već sam prešao granicu grešnu
gde ništa nije sveto
i ništa nije sramota
Sav sam na drugoj strani
a iza mene gori ko večni plamen
jedino tvoja lepota

Ti si najbolja od svih
kojima sam želeo da kažem
to što govorim tebi

al sad je kasno
ovo su zadnje vesti
Više se nećemo sresti
osim u nekom teškom snu.

Duško Trifunović

NAŠA  LJUBAV

Noć me ta u mladosti stiže.
Pa mi u srcu spava da ne ozebe!
Videste li pseto koje čovek tera od sebe.
A ono mu i dalje ruke liže?

Sa mnom je tako; mogu i ne mogu bez nje.
Kada se osamim zaogrne me ogrtačem snova.
I mada mi davno reče sve.
Uvek je za me nova.

Danima se koljemo kao hijene.
I jedno u drugom vidimo kugu.
A opet ... izvan te kobne žene.
U mojoj duši nema mesta za drugu.

Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo.
I već sam od toga kao mesec žut.
Pa se opet neobjašnjivo sastanemo.
Da zajedno produžimo put.

Ne znam više da li je to ljubav.
Ili zagonetni čulni mrak;
Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav.
O rečni brzak.


Rade  Drainac

...I nista više nije važno,
lice sveta zlobno i lažno se raspline za čas.
I niko više nije bitan,
svi su pijesak prezren i sitan.
Pijesak ispod nas...

...Spusti svjetla, oduzmi gas, smiješnih stvari se bojimo.
Misliš da neko pita za nas, kao da ne postojimo.
Stavi misli u prazan hod, stresi zvjezde k'o dudove.
I polako nasuči brod na te plišane sprudove
...I sanjaj ...


Molim za sunce u tvojim
očima,
za dodir koji budi
treptaj života,
za tebe jedina ljubavi
moja.


Molim da ruže ne venu
kao sećanje,
da nijednu suzu ne
puste više.


Molim za tvoje reči
satkane od želje,
za naše duše obojene
tugom.


Molim da samoća ne boli
više,
da dođeš u moj svet,
da svaka nada postane
stvarnost,
da svaki tren sa tobom
bude večnost.


Molim da tvoje ruke
otope led moga života,
da vreme izbriše boli,
da srce zakuca još jače.


Molim da ne živim od
sećanja koja se gase,
da nikada postane ZAUVEK.
Molim,molim za LJUBAV.

Vesna Parun

Ljubav je kapljica nebeske rose koju nebesa kanuše u kaljužu života da mu zaslade gorkost.

Puškin

  PRIČA O JEDNOM LJUBAVNIKU

Bio je jedan ljubavnik koji je volio bez nade. On se povukao potpuno u svoju dušu i mislio je da će sagorjeti od ljubavi. Svijet za njega nije postojao, on nije više vidio plavo nebo i zelenu šumu, potok mu nije žuborio, harfa mu nije ječala, sve je bilo utonulo, i on je osiromašio i postao bijedan. Ali je njegova ljubav rasla, i on je puno radije volio umrijeti i propasti, nego se odreći posjedovanja lijepe žene koju je volio. Tada osjeti kako je njegova ljubav sagorjela sve drugo u njemu, te postade moćna, i privlačila je i privlačila, i lijepa žena joj se morala pokoriti, i došla je, i on je stajao raširenih ruku kako bi je privukao sebi. Ali dok je pred njim stajala, najedanput se sasvim izmijenila, i on s grozom osjeti i spazi kako je privukao k sebi cio izgubljeni svijet. Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se, nebo i šuma i potok, sve mu je u novim bojama, svježe i divno, dolazilo ususret, pripadalo mu, govorilo njegovim jezikom. I umjesto da dobije samo jednu ženu, imao je cijeli svijet na srcu, i svaka zvijezda na nebu plamtjela je u njemu i rasipala veselost kroz njegovu dušu. On je volio, i pri tom je našao sebe samog.

Većina njih, voli da bi pri tom izgubila sebe.

Herman Hese

Ljubav je poput raja, ali boli kao u paklu.

 

Ako jednom budeš sam, ostavljen i slomljen životom,ako ti suze poteku niz lice, ako se u svemu razočaraš,uvijek ću biti uz tebe, jer moje je ime:

PRIJATELJ

Bio si mi,

Bio si mi sve

Sva moja nadanja

Sve moje želje

Bile su tebi posvećene

Svaki moj osjmeh

Samo je tebi pripadao dušom

I tijelom

Samo si me ti osjećao vrelom

A onda ponor

Praznina teška

Bila je dovoljna jedna moja greška

Srce mi lupa

Ne prestaje

Osjećam i tvoje u ritmu mome

Ali već sjutra

Nemam ga dati kome

Sve na ovom svijetu, ma kako nevažno bilo, pretvara se u pustolovinu kad to dijeliš sa pravom osobom.

http://img0.liveinternet.ru/images/attach/c/1/49/402/49402348_osen_dozhd.gif
 
VIŠE OD KIŠE - Tom Waits

to je više od kiše koja pada
za vrijeme našeg rituala noćas
više nego grom
više nego grom
i više od prevare
u izgubljenoj partiji karata
više nego tužno vrijeme
to je više nego loše vrijeme
niko od nas nema džepove pune zlata
niko nije uhvatio buket
nema mrtvih predsjednika koje smo poznavali
ništa nije na našoj strani
to je više od zbogom koje ti moram reći
više je od objašnjenja
ovo tmurno nebo sada

Preveo: Marko Tomaš

Prijatelju,ti si taj,koji zna sve tajne moje,

i koji me voli unatoč meni.

Ti si taj ,koji zna otkucaje srca mog,

o suncu mog proljeća,

o kiši moje jeseni.

Ti si taj,koji mi briše suze sa lica,

i crta na njemu osmjeh,ti samo ti,

moj najbolji,najdraži prijatelju.

 

Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom.

Puškin

PRISUTAN KAO SVJETLOST BEZ GLASA

Samo da se uz tebe budim,

meni na svijetu ne treba više.

Da svaku tvoju mijenu slutim,

da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim

prisutan kao svjetlost bez glasa.

I da ti oči očima ćutim,

kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Enes Kišević

Ovo je ispovjest ranjene duše,

koju u bolu suze sad guše

Ovo je ispovjest duše koja pati,

i sretne dane pokušava da vrati ...

Ovo je ispovjest ranjenog srca

koje u bolu pati i grca

Ovo je ispovjest srca koje sluti,

ali bez snage ranjeno šuti.

Ovo je ispovjest mladosti jedne,

mladosti naivne,mladosti čedne,

koja je sve mogla

i sve je htjela

ali nije umjela i nije smjela...

Ovo je ispovjest na kraju života,

kada umiru snovi i umire ljepota,

kada sve nestaje u dubini tame

A ostaju želje izgubljene, same ...

Noću dok ti spavaš...

moje srce bdije nad tobom

tebi se ništa,

ništa ne smije dogoditi

toliko, toliko te volim..

Jedino, jedino s tobom

mogao bih plakati,

mogao bih se smijati,

opraštati i razumjeti,

vjeruj mi toliko te volim..

Od juče tek si tu

i o tebi malo znam,

al' mogu život svoj da ti dam,

uz mene nađi mir,

nikad sumnju, nikad bol

moja ljubav biće zalog za to..

Mila, poklanjam ti

svaki dan svog života,

kada se moj san ostvari,

i ti ćes kao i ja

biti sretna

toliko, toliko te ljubim....

U vedroj noći podigni pogled ponekad ka mjesecu i vidjećeš trag jedne ljubavi; u kišnom danu zadrži jednu kap kiše na dlanu i osjetićeš kako suze peku;koračajući ulicama grada trudi se da ne zgaziš na sjenku, jer ponekad su u sjenkama nadragocenije duše.

Otvori oči i gledaj; naćuli uši i slušaj; pusti srce da voli; jer sjutra....sjutra već ne postoji lebdi negde u vazduhu nevidljiva, tek jedna kap od bezbroj sličnih;

Zašto misliti baš na nju kad se spušta veliki pljusak?

Ta majušna i ništavna kapljica je upravo ona legendarna kap koja prevrši meru, koja prelije čašu.

Sve prethodne kapi postaju u trenu beznačajne

Niko ih ne pamti više i ne primjećuje

Sjećaju se samo nje.

Kapi koja je prevršila mjeru.

djibani

**************

~